schorpion

Preksinoć sam bila u Hard rocku na frendovom koncertu... bilo mi je super.. istina, bio je to malo žešći rock ali bez obzira na sve.. SUPER.... totalno sam se opustila i chillala... jedino mi je nešto nedostajalo, zapravo netko.. cijelo vrijeme sam pogledavala mobitel u nadi da će me nazvati.. da u nadi, jer naravno nije nazvao.. po glavi su mi se počele vrtiti misli kako je to imati nekoga, a zapravo ga nemati, odnosno nemati nekoga, a imati ga... cijela ova situacija mi već lagano ide na živce... nemogu niti opisati koliko.. ne želim biti tu, uz njega samo kada se njemu da biti sa mnom.. možda sam i ja jako kriva za to jer kada smo potegli pitanje nas ja sam mu rekla da ne želim vezu... tu je bila MOJA greška... ali je ni ja sama nisam bila svijesna jer sam mislila da ne želim vezu s njim.. sada bi se tako vratila unatrag da mu kažem ono što sam zapravo podsvjesno mislila, a nisam znala da to mislim.. odnosno želim...
Jučer sam si prvi put nakon dugo vremena priuštila malo vremena samo za sebe... i to uopće nije dobro završilo jer sam pala u totalnu depresiju... odlučila sam sve to između nas prekinuti... ali danas više nemam snage za to.. jer me je jako strah svega toga... ali možda.. što prije to prekinem prije ću i preboljeti.. nadam se, a u nadi je spas.. :) :) :) ... tako me je strah vidjeti ga... a imam neki osjećaj da ću ga vidjeti čim istipkam ova slova i izađem van... joj.. nemam pojma.. ni o čemu.. i sada me strah izaći van.. aznam da me svi čekaju već sat vremena, a kad su me zvali rekla sam im da odmah dolazim.. :( ah.. jedan veliki kiss i do čitanja.. :)

Zašto baš meni??? Ovo nije pitanje za onu ˝smješnu˝ rubriku koja je izlazila u Teen-u (neznam jel to još uvijek postoji) već pitanje zašto svaki dečko s kojim imam nešto ili u kojeg se zaljubim na kraju ispadne totalni kreten? Jel stvar u meni ili u njima??? Ili možda u cijelom muško – ženskom odnosu... neznam... tu sad opet dolazimo do onog velikog NEZNAM s velikim UPITNIKOM i jednom velikom TOČKOM... zašto se svaki put razočaram u svemu i u svima? Jesam li ja ta koja uvijek očekuje puno i traži još puno više??? Jel previše ako tražim, a još više želim samo otvoreno razgovarati o nečemu što me muči i što bez razgovora ne mogu riješiti??? Zašto se vi dečki uvijek čudno ponašate??? I taman kada pomislim da je sve super opet shvatim da nije... možda sam uistinu ja ta koja previše traži i punopreviše očekuje... jesu li razočaranja ono bez čega ja ne mogu živjeti... ili ono bez čega bi mi život bio prelagan??? Nikada nnije bio lagan.. a sad mi se čini da je iz dana u dan sve teži i teži.. kako bi moglo biti lijepo.... MOGLO... to je jako bitna riječ u svemu tome... ali nije... i ne znam hoće li ikada biti, a do tada mi preostaje samo čekati i truditi se da taj život koji živim bude onoliko laganiji koliko može biti... i koliko ja mogu na to utjecati... ZAŠTO SE SVE OVO DOGAĐA BAŠ MENI???? Mislim da nikada neću saznati odgovor na to pitanje... koja je moja zadaaća u ovom životu koji živim???

emocije... što one znače.. jesmo li svi emotivni??? imamo li svi neke osjećaje??? Kako možemo donositi odluke kada većinom nas vladaju emocije??? Jesu li te odluke objektivne ili subjektivne??? Zašto osjećamo??? Zašto počinjemo osjećati iako to ne želimo... ili možda želimo??? Zašto volimo ili mrzimo??? Zašto nam je stalo ili nije stalo??? Zašto tražimo tuđe suosjećanje??? Što znače svi ti osjećaji koji nas preplavljuju iz dana u dan... zašto sam tako osjećajna.. zašto ne mogu biti hladnokrvna kuja??? Zašto me muče stvari koje ne bi trebale... zašto toliko osjećam volim, želim, trebam.. zašto i onda kada želim ostati hladna prema nekomu ili nečemu to ne mogu tako napraviti zašto, zašto, zašto,...kako drugi uspjevaju biti hladni, a ja uvijek osjećam neku toplinu... zašto kada osjetim nečiju hladnoću ju želim pretvoriti u toplinu... zašto sam već danima, tjednima, mjesecima tužna, nesretna, usamljena.... je li za to kriva moja prevelika emotivnost, potreba, želja za nekim ili nečim??? Ti osjećaji bez kojih ne mogu, a želim... zašto želim da je netko uvijek uz mene ili ja uz nekoga.. zašto ne mogu biti sama sa sobom... zašto mi je stalno potreban netko.. zašto ne mogu doprijeti do svog najboljeg prijatelja... kako njemu uspjeva biti tako ... bezosjećajan, hladan.. barem izvana.. zašto i ja ne mogu stvoriti takav zid oko sebe.. zašto... ili možda taj zid postoji, a ja ga nisam svjesna... zašto mi je tako teško nekome reći da ga volim ili ne volim.. da mi nedostaje..da se bez njega osjećam usamljeno, prazno kao da mi fali komadić srca i duše..da onako kako je taj netko nestao iz mog života nestao je i dio mene... ili kad se netko pojavi u mome životu da se osjećam sretno, potpuno, neopisivo dobro... zašto se bojim izraziti sve te emocije koje imam u sebi... jesu li one možda imaginarne.. ili su stvarne... neznam.. zašto ponekad uspjevam zadržati ljubav za sebe zašto ju ne mogu iznjeti na vidjelo pokazati nekome da mi je stalo... je li to možda razlog zašto se već dugo, dugo nisam probudila sa osmjehom na licu???? Već sam zaboravila kako je to... i nedostaje mi taj osjećaj... jako... puno.. previše.. zašto mi je ponekad tako teško prihvatiti male stvari???zašto se ne mogu razveseliti listu koji je pao s drveta ili kapima kiše ili rosi??? Zašto mi sve odjednom ide na živce... zašto sam tako fucking sjebana već tako dugo.. i da zašto stalno imam neka pitanja i nejasnoće??? Zašto si nikako ne mogu posložiti kockice u glavi??? Ma, već sam se previše zafilozofirala... ma bit će bolje jednog dana... sam.. nadam se što prije jer je ovo već previše... možda i nije.. možda su to samo maleni ispiti da postanem bolji čovjek jedno dana.. možda..